plavetnilo sivog

''Hteo bih da ti bude dobro, sasvim dobro, u ime aorista moje ljubavi i davnoproslog vremena!''

Možda nekakva blesava ženska ludost iz mene iskače, ali bila ludost ili ne, ne da mi mira. Počelo me samo boljeti, tupo boljeti. Vratila mi se nekadašnja tuga, kao da se nešto pokrenulo, nešto što se ne može zaustaviti. Valjda zato što sam svjesna mogućnosti da ode, ode... Sexy razmaženko, razmaženko definitivno. Što ako mi ode? Što ako je već otišao? Kako se s time izboriti? Kako opet ostati sama? Ja ne znam hoću li se od toga moći oporaviti. Koja luda buba se u mene usadila, ne znam. Samo znam da je nešto pogrešno. Nešto u priči, nešto u onoj sobi, nešto u zraku. Bez ikakve najave, bez upozorenja. Slutim da će se nešto desiti, možda se i desilo već. Ne znam zašto ljudi pričaju o ženinoj intuiciji, ne znam kako osjetimo stvari. Ne znam ni je li to istina. Ali ja osjećam da... da osjećam nešto. Guši me, tjera me na suze. Ne znam je li to davno potisnuta tuga ili naznake buduće. Možda strahujem od njegovog odlaska koji postoji kao realna budućnost, ali se bojim da ova tupa bol ne dolazi od tuda. Nekada sam osjećala kad je netko koga volim s drugom. S njim to nikad nisam osjetila, ni bijes, ni divlju ljubomoru... Sve je bilo u granici normalnog. Ali sada, kad mi ova divlja bujica struji organizmom, kad me tjera na očaj bezrazložni, zbunjena sam. Nema načina da se smirim, a moram se smiriti. Imam neodloživa posla. O, kako li ću samo uspjeti vratiti se na stare puteve? Nisam spremna za još jada. A kako se samo jada pribojavam. Nemam snage da se nosim sa samoćom i izdajom. Ma nemam snage ni da se s jednim nosim. Nadam se da samo izmišljam gluposti. Ludo luda. Smiri se.

Kandilo osmeha u njegovim očima nikad se nije gasilo, sad je jedva tinjalo, ali ga ona ipak uoči i pokuša da ga raspiri svojim smeškom, ali reč „nepredvidivost" kao daje već pomenuta maločas? Umesto prozvanog osmeha odazvale su se krupne nezadržive suze, i nije ni pokušavala da ih zaustavi, kad su već same krenule nek se same i zaustavljaju... .. Nije u tom času poželeo da je prigrli, nego je to poželeo još čim ju je video, a u tom času je samo bio opasno blizu da to i učini, no, vrlo dobro je znao da u okolnoj gužvi ima bar dvoje njih koji bi time mogli biti neizlečivo povređeni... ... Rani mraz, moj prijatelju... Padne tako po mladim voćkama... Po tek niklom žitu... Po čokoću... Nežno, kao čipkani veo... U snu... Da ni ne primetiš... I odredi im sudbinu... Da cvetaju, a ne rode... Uvenu... Ili da ponesu kao nikad, ako mu se odupru... Nekom pelin, nekom struk bosilja, nekog kazni, nekog blagosilja, kažu stari paori... ... Vidi... U nekog se zaljubiš, ali ne dospeš da ga voliš... Posebno kad si mlad... .. Zaljubiš se, jer... Je to tebi potrebno... A voliš... Jer je to potrebno nekom drugom... Ne misliš? Jedno je kad čezneš za nekim ko je daleko... A drugo kad čezneš za nekim koje kraj tebe... Tek onda je to...

Tell him that I know
and tell him that I hope
that someday he will be my man.
And tell him how I'm hurt,
how he made me alone
I want to forget the pain.

And tell him how I dream,
I dream of future life,
future life of him and me.

If only we could stop this game,
if only I could feel the same,
If only I could hold his hand.

And tell him that I know,
Tell him how I care,
Tell him that I dream of him.

And every single night
before I go to sleep
I say a little pray for him...

And only thing I want from you is to tell him
just tell him
''I love you'' from the angel we lost.

Pitam se zašto ljudi odabiru ljubav, mislim, uvijek mogu pobjeći od pogrešne, javljaju se signali na vrijeme. Ali zašto odustaju? Zašto ih nešto privuče na nekome fatalnom? I zašto ta fatalna osoba uvijek na kraju ostane sama, jadna i ogorčena.
Evo, ja još uvijek volim prošlost, ali volim i ovog sadašnjeg. Ne znam kako, ne znam zašto. Sretna sam, ispunjena, al ga još uvijek volim. Ne mislim toliko na njega, ali je tu, u meni. Uspomena, radost, tuga... toplina. Postoji... Živi. Vjerojatno živi u mnogima i vjerojatno ga se i druge sjećaju, ali... Ne prestaje nikako. Iako ga rijetko vidim, uočim da to nije onaj stari ON. Snažan i izdržljiv, sve je slabiji, potao je stvarno ogorčen. Kad god uđem u raspravu s njim, vidim da blijedi. Ne meni, meni nikad neće izblijediti koliko god to uporno tvrdila, nego sebi... Ispražnjava se. Ne vidim mu zadovoljstva nikakva. Ne radi posao koji bi trebao, troši svoj intelekt i sposobnosti na gluposti. A pametan je... takva je šteta... Nekad mi je tako žao što se ne ispunjava. Pa da i nađe djevojku, da bude sretan. Bolilo bi me, ali... opet bi me smirilo jer znam da ide u pravom smjeru.

''Nekad je bila lepotica,
jedna bivsa devojcica,
a ljudi su je upropastili''

Kog sad ljubi sanjiva
kad se dan razdanjiva
kom sad zamke postavlja
kog li nocas ostavlja....

Ne volim msn, htjela bih se zauvijek sakriti od njega, da ga ne vidim i da me ne vidi. Da ode ono sve što je bilo, da ga izgubimo u prošlosti. Ne smijem ga ni blokirati ni brisati jer smo još uvijek ''poslovni suradnici'' koji, naravno, ne pričaju. I tako, jutrom kada kavu pijem, iskoči, izleti i poljulja misli. I njegovo ime mi tugu zbije u dijelić tijela zvan stomačić. A nekad ja noću snivam njega. I tada mu bježim, al on me ne da. kako tužno je što stvarnost drugu priču nosi. Možda tako i bolje je. A onda nove stvari pomiješaju se u brlog misli. I tada ne znam što je bilo, a što mi se smisli. I riječi nove stvaram ja da objasnim tu sliku. I kako da kažem ja ZBOGOM tom odvratnom liku. I pjesme pišem često, nekad u suzama. Nekad sam samo sama, a nekad uz njega.... u mislima... u mislima...
A opet dođu dani kad ga nema. Ni realno ni imaginarno. Tad mi čovjek u naručju drijema. Gledam ga i volim... ali stvarno volim. Tada se zbunim kako to ja mogu. Toliko smijeha, tolike suze, toliko radosti i tuge... sve to strpam ja u srce gdje žive dvojica. Jednog imam, drugog ne... al podijelili su plijen.... gadovi.

Bilo jednom jedno nevino, osjetljivo dijete. Na moju žalost, uvijek me to osjetljivo pratilo, iako sam ga vješto prikrivala. Odrastala sam uz razumijevanje dobrog i zlog i često me potresalo kad bih bila zla, il još više kad bi drugi bili takvi. Zavidjeli bi mi na velikom ormaru. Stvarno, znali bismo se kao djeca i igrati tamo, a meni je služio kao mjesto gdje se mogu sakriti od zla. Tamo bih se sklupčala i tiho patila. Gnušala se nad životom i nepravdom. Sad ga punim stvarima da ne bih došla u napast da legnem.... da zaplačem... da otrnem od nekakvog bola, tuge zbog nepostojanja nečeg čemu oduvijek težim, a ako ne postoji, čemu težim? I tako uz Balaševića legoh na kamaru stvari, trnuh i plakah. Suze su išle same od sebe. Zatvorim vrata iznutra i samo razmišljam. Jednom sam tamo skrivećki radia zadaću iz latinskog u 2-3 ujutro uz lampu, naravno, da moji ne bi vidjeli da sam budna. Nešto je bilo vezano za Korčulu, sjećam se i sada. Korkira negra, tko zna kako se to piše... crna korčula... sve je crno...

ispostavilo se da je ono manija pms-a, sad me stomak ubija, ms je tu :d
nekako sam u šoku, maloprije umalo momku nisam rekla ''volim te'' i stajalo je u meni... samo sam promrmljala ''ćao'' preko telefona i spustila slušalicu. Malčice sam zbunjena, malo više... Čuj ''volim te''.... znam da mi je drag i sve to, al da se usudim to reci... mislim, njemu... ovo nisam očekivala.

Proživljavam neko novo ljeto, ni slično onim starima. Usamljena sam, dečko je otišao kući, ja sam kući, ne vidimo se. I tako u tihim večerima, ležeći sama u posteljini, promišljam. Dosta vremena provodim na vikendici, na selu otkud mi je pokojni djed. Smješno je koliko sam djetinjstva tamo ''izgubila''. Nisam bila sretna tamo, bilo mi je uvijek dosadno. Sad se sve promijenilo. Uživam u miru. U lutanju misli, u slobodi. Nekako je daleko od pokvarenog svijeta, moj svijet iz mašte. Lijepo je samo raditi u vrtu, vaditi korov da može bor izasti, očistiti prostor ružama, ubosti se na pokoji trn. Uživam u zvuku crvčaka i u tihoj večeri uz alternativne izvore svjetlosti. Jednostavno je. Opušteno.
Ali sam ipak sama, ljudi su oko mene, ali sam sama. Nema nečega, ne znam ni ja čega, ne znam ni kako bi to nešto nazvala, samo znam da nedostaje. Opet razmišljam dualno, ne mogu se odlučiti, ne mogu odabrati. Mislim, odabrala jesam i za tom odlukom ne žalim, ali tuzna sam sto mozda i nisam imala izbora. Uzela sam jedino sto se nudilo, onaj drugi se nije nudio, barem ne u tom smislu, u smislu imanja, njega sam mogla jedino posuđivati. Uvijek mi je bilo draže imati nego rentati, ne znam zašto se onda žalim. Ali dečko nije tu, nedostaje mi i on, nekad je mnogo lakše kad se na nekoga možeš osloniti. Ovako u gužvi, ali sama, ne znam kud bih. Opet igrom slučaja dođoh do Balaševića i opet me rastuži. Ne znam otkud ovolika melankolija i suze kad pomislim na prošlost, nije mi ništa jasno. Suze same idu, koliko me je povrijedio, i ako bi ikada i bio nastavak te priče, mislim da bi moja bol to blokirala. Jer plačem, tijelo mi samo pokazuje koliko je osakaćeno iznutra, ja ne utječem na to, ne bi mi dozvolilo da stojim, ležim, sjedim sretna pored njega jer pamti. Ja možda zaboravljam, ja možda želim oprostiti al ti famozni ožiljci ne dozvoljavaju. Nekad mi se čini da nisam fer prema sebi, kako si to radim, zašto prolaziti kroz to... a mislim da je Sexy tu, da ne bih o tome razmišljala... i barem bih tijelo malo usrećila.

''al eto meni ništa sem nas dvoje nije značilo''

Kvaziljubavna

Bila je kvaziljubavna,
Od mene ti samo ona ostala,
Od svega što je bilo u nama,
Kvaziljubavna...

Odustala si ti,
Prestala se za nas boriti,
O, zašto me nisi čekala,
Odrastao bih ja.

Bilo je prekasno za sve,
Našla si neke druge sne,
A htio sam vratiti te ja
Na tračnice kvaziljubavlja.

Kvaziljubavna,
Samo ti pjesma ostala,
Šteta, nismo znali mi
Kako voljeti.

Pita me prijatelj koji je smisao pjesme, ja govorim toliko su se jadno voljeli da na kraju nisu dobili ni pravu ljubavnu pjesmu, nego kvaziljubavnu.